Novosti
Za obnovu Zagreba

Škole i bolnice za Zagreb 20. stoljeća

Pišu: dr. sc. Tamara Bjažić Klarin i dr. sc. Mia Roth Čerina

Kontekst

Pučke škole, dječja skloništa i bolnice gradske četvrti Maksimir – na Lašćini, Jordanovcu i Rebru – kompendij su arhitekture obrazovnih, socijalnih i zdravstvenih ustanova 1930-ih godina i ogledan primjer mogućnosti i dostignuća vremena u kojem je modernizacija prioritet i prijeka potreba. Uz četvrti Medveščak i Pešćenica, Maksimir je poprište intenzivne planske izgradnje Zagreba od 1918. do 1941. godine – jednog od najdinamičnijih, ali i najdramatičnijih razdoblja u povijesti grada, koji tada postaje privredno središte Kraljevine Jugoslavije i poprima obrise metropole. Gradu stiješnjenom u koridor između obronaka Zagrebačke gore i željezničke pruge, s već izgrađenim područjem na zapadu i plavnom nizinom na jugu, istok je bio jedini mogući smjer širenja. U presjeku od sjevera prema jugu već nam gradska matrica ukazuje na društvenu segregaciju, tj. opadanje kvalitete stanovanja – od rezidencijalnih četvrti u zelenilu, preko blokova najamnih stambenih zgrada do industrijske zone i radničke periferije bez komunalne infrastrukture i zelenila, danku stalnom priljevu ruralnog stanovništva, spekuliranju sa zemljištem i stambenom izgradnjom te izostanku sustavne socijalne stambene politike. Suočene s dotad gotovo nepoznatim problemima – velikim brojem stanovnika, pothranjenih i oboljelih od zaraznih bolesti, koji žive ispod razine ljudskog dostojanstva – gradske vlasti ulažu velike napore da bi u godinama gospodarske krize tek neznatno ublažile teške prilike. Ustupaju zemljište za male stanove i grade u odnosu na potrebe zanemariv broj socijalnih stanova u gradskim kućama poput onih na Gogoljinu brijegu.

Znatni napori ulažu se u osnivanje i izgradnju skloništa za djecu najsiromašnijih slojeva gradskog pučanstva i pučkih škola, a zbog kroničnog manjka zdravstvenih ustanova gradi se i nova suvremena Zakladna bolnica čija je zgrada s početka 18. stoljeća na Trgu bana Josipa Jelačića ruglo i sramota progresivnog grada. U skladu sa zdravstvenom politikom koja promiče preventivnu medicinu i edukaciju stanovništva o osnovnoj higijeni, država zakonima i uredbama regulira izgradnju zgrada društvenog standarda, zdravstvenih i školskih ustanova, koje više nisu samo mjesta za provođenje pedagoških i obrazovnih programa.1 Prema Zakonu o zdravstvenoj zaštiti učenika iz 1930. godine škole imaju obvezu skrbiti o higijeni đaka te osigurati uvjete za fizički razvoj zdrave, ali i slabe i boležljive djece. Slični zahtjevi formulirani su i u Zakonu o narodnim školama iz 1929. godine koji, između ostalog, propisuje da škole moraju sadržavati „potrebne učionice i radionice udešene prema higijenskim i pedagoškim pravilima“ te da „zgrade narodnih škola moraju biti na podesnim i zdravim mestima; moraju biti suve i svetle (...).“2 Oba zakona podrazumijevaju uređenje zelenih površina, igrališta, dvorana za tjelesni odgoj s garderobama i tuševima te južnu ili istočnu orijentaciju i kvalitetno poprečno provjetravanje učionica, koje je omogućeno uvođenjem jednotrakta umjesto dotad čestog dvotraktnog tlocrtnog rješenja.

Istovjetni zahtjevi za osunčanim i suhim zemljištem s parkom za bolesnike, kvalitetnim provjetravanjem i južnom orijentacijom bolesničkih soba, kako bi se maksimalno iskoristilo dezinficirajuće i terapijsko djelovanje sunca, propisani su i kod izgradnje bolnica Zakonom o bolnicama i Uredbom o sanitarno-tehničkim propisima za gradnju javnih bolnica iz 1930. godine.3 Zahvaljujući novim higijenskim i medicinskim standardima, arhitektura obrazovnih i zdravstvenih zgrada postala je idealan poligon za eksperimentiranje s novim programima, najsuvremenijim prostornim konceptima – u prvom redu korištenjem jednotrakta, novim konstrukcijama i materijalima, a onda dakako i s novim oblikovanjem, u službi stvaranja svijetlih, zračnih i funkcionalnih prostora (s obzirom na aktivnosti kojima su namijenjeni, kao i na potrebe održavanja). U dječjim skloništima, školama i bolnicama svoj izraz i afirmaciju nalazi prepoznatljiv jezik moderne arhitekture, tzv. internacionalnog stila, temeljen na utilitarnosti i funkcionalnosti, s velikim ostakljenim površinama, ravnim prohodnim krovovima namijenjenim boravku na zraku i sunčanju, kao i ravnim plohama pročelja očišćenih od ornamenta. Jer kao što je to Ivan Zemljak, promotor novih načela arhitekture društvenog standarda, zaključio: suvremeni čovjek „ne podnosi nikakovih nerazumljivih estetskih postulata ni konvencija“.4 Ne manje važan aspekt bilo je i znatno smanjenje troškova izgradnje i održavanja što je 1930-ih bio i poticaj za purificiranje pojedinih historicističkih i secesijskih pročelja.

Arhitekti

Početkom 1930-ih, kada javnost nepovjerljivo gleda na novi arhitektonski izričaj, javni objekti za čiju su izgradnju odgovorna općinska i banovinska stručna tijela te Odjel za sanitarnu tehniku Škole narodnog zdravlja, arhitekti Ivan Zemljak, Egon Steinmann i Selimir Dumengjić znatno su doprinijeli njegovoj afirmaciji promovirajući ga neizravno i kao službeni arhitektonski stil.

Zajedno s međunarodnim natječajima za generalnu regulatornu osnovu Zagreba te dvije bolnice – Židovska u Petrovoj i Zakladna i klinička na Šalati (zajednička izgradnja na Šalati planirana je od 1929. do 1934.) bile su i referenca tada mladim arhitektima poput Josipa Pičmana, Stjepana Planića, Zdenka Strižića i Ernesta Weissmanna, da spomenemo samo neke, koji su se zalagali za novo građenje.5

Projekti Ivana Zemljaka

Svijest o značaju didaktičnog i zdravog prostora za djecu s društvenog dna utkana je u svaki segment projekata Ivana Zemljaka. Referent i voditelj Odsjeka za općinske novogradnje i Građevnog odjela Gradskog poglavarstva (od 1921. do 1941.),6 Zemljak ima 1930-ih godina privilegij realizirati zgrade čak triju skloništa, pet osnovnih škola, dviju kombiniranih ustanova sa školom i skloništem te Gradske šegrtske škole, kojima je potpuno izmijenio poimanje zgrada za predškolski i školski odgoj i obrazovanje. Svi su nabrojeni objekti na području tada novih četvrti, odnosno nekadašnjih prigradskih sela – na Trešnjevci, Knežiji, Savskoj cesti, Jordanovcu, Lašćini i Maksimiru.7

Da bi se razumjelo Zemljakovu sposobnost odbacivanja starog te prihvaćanja i kreativnog interpretiranja novih htijenja u suvremenoj arhitekturi koja je upoznao tijekom studijskog putovanja Nizozemskom 1929. godine, ali i posredovanjem inozemnih stručnih publikacija i izložbe Čehoslovačke arhitekture održane 1928. u Zagrebu, dovoljno je usporediti zgrade škole na Novoj cesti (danas OŠ Kralja Tomislava) dovršene 1928. i škole na Jordanovcu dovršene 1931. i otvorene 1932. godine.8 Dok je prva standardna školska zgrada s konca 19. i početka 20. stoljeća, dvotrakt zatvorenog volumena s klasiciziranim pročeljem naglašenog ulaza, druga joj je potpuna suprotnost.9 U prvoj modernoj školskoj zgradi u Zagrebu Zemljak donosi brojne novitete: dvorana za tjelesni odgoj je središnji prostor škole, učionice su organizirane u jednotraktu, a ravni krov nad dvoranom korišten je kao terasa na kojoj se dvije polovice škole – muška i ženska – susreću.10 Kvalitetno provjetravanje i osvjetljenje učionica, kojima se posvećuje velika pažnja, ostvareno je i ugradnjom velikih trodijelnih prozora s donjim i gornjim zaokretnim krilom zbog cirkulacije zraka. Dodatni su sadržaji i liječnička soba i blagovaonica, uvrštene u program škola spomenutim Zakonom o zdravstvenoj zaštiti učenika.

Zemljak sažima dvojaku zadaću modernog obrazovnog prostora: „Građevni plan škole bio bi u jednu ruku dan i uvjetovan nastavnim planom i njegovim preobražajem, a u drugu on će biti određivan sve to većim higijenskim i socijalnim zadatkom škole. Odgojni opseg i uticaji socijalne sredine preobrazuju dakle građevni oblik školske zgrade i njenog okoliša.“11

Naglašena simetrija, tlocrtne osnove i kompozicije volumena zgrade, koja u školi na Jordanovcu proizlazi iz zadanog programa, objedinjavanja dviju nastavnih ustanova – muške i ženske škole (svake sa šest učionica u jednom traktu) – prisutna je i u artikulaciji pročelja druge Zemljakove škole na području četvrti Maksimir u Jakićevoj ulici. Škola, naknadno prenamijenjena i devastirana izgradnjom tribine Dinamova stadiona, zbog nedostatnih financijskih sredstava imala je znatno skromniji program pa je prostor za tjelovježbu bio i neodgovarajuće veličine i smješten u suterenu.

Sklonište na Jordanovcu

Značajnu inovaciju u prostornoj organizaciji, koju možemo povezati s utjecajima open air pokreta, donosi sklonište uz školu na Jordanovcu građeno od 1935. do 1938. godine. Korijeni open air pokreta – pokreta za odgoj u prirodi – dvojaki su: s jedne se strane nastavljaju na pedagošku osnovu rousseauovskog slobodnog odgoja u suglasju s prirodom i temeljenog na neposrednom iskustvu, a s druge strane (i u ovom razdoblju značajnije i aktualnije) na potrebu ozdravljenja rahitične i tuberkulozi sklone gradske djece. Početkom 20. stoljeća diljem industrijaliziranog zapada osnivaju se tzv. Waldschulen (šumske škole) u kojima se, pod utjecajem temeljite preobrazbe učeničke svakodnevice s velikim udjelom boravka na otvorenom, u dva desetljeća transformira i prostor obrazovanja: nastava se odvija u prozračnim paviljonima izravno povezanim s vanjskim prostorom, suncem i svježim zrakom, a otvoreni prostori škole ravnopravni su zatvorenima. Pod utjecajem pokreta tako se razvio paviljonski sustav prostorne organizacije.12 U Zemljakovu jordanovačkom skloništu paviljonski je sustav primijenjen u karakterističnom obrascu češlja – sinkopiranoj izmjeni učionica/boravaka i njihovih pripadajućih terasa povezanih zatvorenom komunikacijom. Početak niza čini jedinica – paviljon s blagovaonicom i podvornikovim stanom. Namjenski oblikovan namještaj za djecu također potpisuje Zemljak, kao i u susjednoj školi gdje je izrađen od masivnog drva i kromiran ih cijevi. Plohe zidova učionica i zajedničkih prostora bile su oplemenjene zidnim slikama netom diplomiranih slikara braće Vilka Selana Glihe i Otona Glihe, a prikazivale su scene iz radničke i agrikulturne svakodnevice.

Sklonište na Lašćini

Istodobno se gradi i sklonište na Lašćini. Sjeverno od pučke škole u Filipovićevoj ulici iz 1902. godine arhitekta (i kasnije gradonačelnika) Vjekoslava Heinzela nastaje Zemljakova do krajnosti dovedena interpretacija paviljonskog sustava. Četiri paviljona – tri s boravcima 13 i jedan zajednički s blagovaonicom – autonomne su jedinice međusobno povezane tek trijemom i grupirane oko raznovrsnog vanjskog prostora opločenih terasa, tratina, staza. Sklop skloništa bio je doživljajno gust i poticajan svijet s pješčanicima, hranilicama za ptice, bazenom, fontanama s pitkom vodom i zelenilom, a taktilnom bogatstvu doprinosile su i tradicijske konotacije u materijalima i oblikovanju paviljona, stuba i podzida. Kako je to sažeo povjesničar arhitekture Aleksander Laslo, sklonište je bilo i „prijelomna točka u razvitku Zemljakova oblikovnog izraza: postupno odustajanje od strogog idioma internacionalnog stila i priklanjanje organičkoj arhitekturi s uporabom tradicijskih i vernakularnih elemenata“, koji se tada pojavljuju i u gradnjama drugih arhitekata poput Drage Iblera i Stjepana Planića.14

Škole na Knežiji i Kozjaku

Jordanovački motiv češljastog tlocrta i arhitektonski izraz začet na Lašćini u različitim će se kontekstima ponoviti u još dvjema Zemljakovim realizacijama prostora za odgoj i obrazovanje: krilu skloništa u sklopu škole na Knežiji iz 1940. te poslijeratne škole na Kozjaku iz 1948. naknadno administrativno pripojene školi na Jordanovcu. Škola na Kozjaku svojom unutarnjom organizacijom ponavlja shemu jordanovačkog skloništa, a istaknute strehe, trijemovi, kameni podzidi terasa i tretman otvora evociraju predratni, ovdje reducirani, vernakularni idiom.

Poljoprivredno-šumarski fakultet

Utilitarnost i funkcionalnost dovedena je do krajnjih konzekvenci, uključujući potpunu dematerijalizaciju pročelja, u paviljonima Poljoprivredno-šumarskog fakulteta (danas Agronomskog fakulteta) na fakultetskom dobru u Maksimiru Radne grupe Zagreb (Vladimir Antolić, Viktor Hećimović, Zvonimir Kavurić, Josip Pičman, Josip Seissel, Bogdan Teodorović i Ernest Weissmann), projektantske zajednice i nacionalne grupe Međunarodnog kongresa moderne arhitekture (CIAM). Tri izvedena paviljona, od sedam planiranih, ujedno su i jedna od rijetkih gradnji realiziranih temeljem nagrađenog natječajnog projekta, ali i konstruktivističkog arhitektonskog prosedea, ne samo u Hrvatskoj već i Jugoslaviji.15 Grupa primjenjuje Weissmannov analitičko-znanstveni pristup projektiranju. Na temelju funkcije prvo definira tri različita tipa paviljona, a zatim njihove tipske prostorije čijom se daljnjom analizom dolazi do osnovnog modula jednakog širini radne sobe za jednu osobu, tj. rasponu konstrukcije stupova.16 Nakon paviljona grupe, građenih od 1932. do 1940. i smještenih naizmjence duž tek naznačene fakultetske šetnice u zelenilu, sklop se sljedećih pedesetak godina dopunjavao novim paviljonima vrsnih arhitekata i profesora Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu – Zvonimira Vrkljana, Hildegard Auf Franić, Lenka Pleštine, Ante Vulina i drugih, no bez jasne urbanističke zamisli cjeline.17

Gimnazije u Križanićevoj i Kušlanovoj ulici

Zgrade gimnazija poput kompleksa u Križanićevoj ulici (1930.–1932.), koji je projektirao arhitekt Tehničkog odjela Savske banovine Egon Steinmann, manje su progresivne, i programski i oblikovno. Steinmann početkom 1930-ih i dalje zadržava čitav niz značajki karakterističnih za arhitekturu 1920-ih godina (simetričnu kompoziciju i naglašeno stupnjevanje volumena zgrade s glavnim ulazom istaknutim stubištem i kolonadom stupova), ali i onu 19. stoljeća pretpostavljajući dominantnu urbanu poziciju zahtjevima optimalne orijentacije nastavnih prostora ili raznovrsnih otvorenih prostora. I kompleks u Križanićevoj i druga, znatno manja Steinmannova gimnazija u Kušlanovoj ulici (1934. –1937.) imaju istu jednotraktnu prostornu organizaciju, poziciju sanitarnih čvorova izlučenih iz glavnog korpusa zgrade i motiv apsidalnog-polukružnog završetka. Uz dvoranu za tjelesni odgoj, u zasebnom aneksu, gimnazija je imala i kapelicu.

Nove bolnice

Dok lokacije novih škola prate ekspanziju gradskog tkiva, sve zagrebačke bolnice izgrađene su na južnim obroncima Zagrebačke gore, odnosno sjeverno od gradskog središta – one iz druge polovine 19. stoljeća na zapadu, u Vinogradskoj i Vrapču, a one iz međuraća na istoku.18 Dvadesetih godina 20. stoljeća grade se zgrade Epidemiološkog zavoda i Škole narodnog zdravlja na Zelenom brijegu, klinika Medicinskog fakulteta na Šalati (među kojima je i Ortopedska i zubna klinika Egona Steinmanna), a 1930-ih Zakladne bolnice (danas Klinički bolnički centar Zagreb) i bolnice Željezničarskog fonda za državno saobraćajno osoblje (danas Klinika za plućne bolesti Jordanovac) na Rebru te sanatorija Društva trgovačkih i privatnih namještenika Merkur (danas Klinička bolnica Merkur) na Lašćini. Osim spomenutim deficitom i zastarjelošću postojećih ustanova izgradnju potonjih dviju motivirali su visoki troškovi liječenja. I takozvani Merkurov sanatorij i Željezničarska bolnica bile su privatne bolnice prvenstveno za članove društva Merkur i željezničare te njihove obitelji, ali i za sve ostale Zagrepčane koji su si to mogli financijski priuštiti.19

Tri opće bolnice, s različitim kapacitetom bolesničkih kreveta, utjelovile su dva u međuraću uvriježena modela bolničkih zgrada. Prvi je onaj Merkurova sanatorija i željezničarske bolnice – zgrada srednjeg kapaciteta (do 300 kreveta) osnove u obliku slova T i H. Drugi je model onaj Zakladne bolnice – monoblok, odnosno ekonomična zgrada velikog kapaciteta (više od 300 kreveta) i visokog stupnja tehnološke opremljenosti, koja 1930-ih u Europi postupno zamjenjuje uvriježeni paviljonski sustav, tj. kompleks autonomnih specijalističkih centara sa zajedničkim gospodarskim i tehničkim zgradama smještenim na istoj lokaciji. Sudionici natječaja za Zakladnu i kliničku bolnicu na Šalati, već su 1930., tj. 1931. predložili oba modela. Merkurov sanatorij i Željezničarska bolnica, a djelomice i Zakladna, imaju ustaljenu dispoziciju pojedinih grupa prostorija po katovima i u odvojenim krilima – stanove osoblja, gospodarske i tehničke prostorije u suterenu, ambulante i prijemni odjel u prizemlju, bolesničke jedinice na katovima, a operacijski blok s aseptičkom i septičkom dvoranom u zasebnom traktu.20 Od dijagnostičkih uređaja bolnice su obično opremljene rendgenom i laboratorijem. Bolesničke jedinice s južne strane hodnika imaju sobe za bolesnike, a sa sjeverne sobe sestara te pomoćne prostorije – čajnu kuhinju, sanitarije itd.

Merkurov sanatorij

Poput škole na Jordanovcu, u domeni arhitekture školskih zgrada, Merkurov je sanatorij jedna od prvih suvremenih bolnica o kojoj se, kao i o njezinu arhitektu Zagrepčaninu Hermanu Kosaru, vrlo malo zna.21 Inicijativa Društva pokrenuta 1920-ih godina, usprkos gospodarskoj krizi, uspjela je polučiti nevjerojatan rezultat. Sanatoriju s internim odjelom i 36 kreveta otvorenom 1930. u adaptiranoj Pogorelčevoj vili već je 1932.–1933. dograđena nova zgrada, trokatnica s novih 59 kreveta te četiri odjela – kirurškim, otorinolaringološkim, ginekološkim i radiološkim.22 Merkuraši su se s pravom ponosili zgradom izgrađenom „u duhu modernih tekovina medicine, a i građevne tehnike“23 kojoj „nema nešto ravnog u našoj državi, nego i na cijelom Balkanu i kod mnogih drugih većih naroda i država.“24 Daljnja dogradnja (još 100 kreveta) prema projektu istog arhitekta uslijedila je 1936.–1938. godine.25 Sanatorij je imao i sve ostale značajke suvremene bolničke arhitekture, ujedno i internacionalnog stila – reducirani oblikovni izraz te ravne krovove i balkone.

Željezničarska bolnica

Balkoni su dio stilskog accessoirea i prvonagrađenog natječajnog projekta Stanka Kliske za Željezničarsku bolnicu. Isti, međutim, nisu zadržani i u izvedenom projektu koji su, na temelju Kliskina, izradili Hinko Bauer i Marijan Haberle – jedan od najuspješnijih arhitektonskih dvojaca međuraća.26 Djelatnik banovinskog tehničkog odjela 1920-ih Kliska profilira se 1930-ih u jednog od vodećih stručnjaka za bolničke zgrade.27 Nakon izgradnje paviljona banovinskih bolnica u Požegi, Sisku i Glini, te zgrade banovinske bolnice u Sušaku, povjerena mu je i izvedba Zakladne bolnice na Rebru u zajednici s Franjom Gabrićem, Ivom Juranovićem i Antunom Ulrichom, ali ne i Željezničarske. Razlog je bio javni protest profesora arhitekture na Akademiji likovnih umjetnosti Drage Iblera, kojeg su podržali Antun Augustinčić, Ljubo Babić, Krsto Hegedušić i drugi ugledni akteri međuratne likovne scene, protiv rezultata natječaja koji je žirirao upravo Gabrić, Kliskin partner.28 Gabrić, arhitekt dijela zgrada klinika Medicinskog fakulteta na Šalati, od početka je uključen i u sve etape izgradnje Zakladne bolnice – pripremu, žiriranje natječaja i izbor projektanta zajedničkog kompleksa bolnice i klinika na Šalati. Ibler ističe i znatno inventivniji nenagrađeni projekt svog učenika Drage Galića na tragu avangardnih projekata tipskih bolničkih zgrada Ernesta Weissmanna, predloženih na natječajima za Židovsku te Zakladnu i kliničku bolnicu. Željezničari se nisu očitovali, već su pragmatično posao dodijelili Baueru i Haberleu koji su doradili Kliskin projekt monotone, hermetički zatvorene bolničke zgrade. Naime, prema pravilniku za natječaje investitor je isplatom nagrada postao vlasnik radova s kojima je mogao činiti što ga je volja i ničim nije bio obavezan prvonagrađenom autoru povjeriti gradnju. Željezničarska bolnica, čija je gradnja započeta neposredno prije rata, otvorena je 1947. i prenamijenjena za potrebe specijalističke bolnice za tuberkulozu i plućne bolesti.29

Zakladna bolnica

Za povijest medicine i razvoj arhitekture bolničkih zgrada ključan je događaj bila realizacija Zakladne bolnice na Rebru – prvog monobloka. Bolnica, u većinskom vlasništvu grada i Crkve, izmještena je 1930. na Sveti Duh (danas Klinička bolnica Sveti Duh) kako bi se na njezinu mjestu na Trgu bana Josipa Jelačića izgradio Zakladni blok – blok stambeno-poslovnih zgrada, ujedno i najveći donjogradski korpus arhitekture internacionalnog stila. Izgradnja nove bolničke zgrade, uz tržnicu na Dolcu i klaonicu u Heinzelovoj, jedan je od triju gradskih projekata velikog zahvata. Kao što je ranije spomenuto prvotno je planirana u zajednici s fakultetskim klinikama na Šalati, da bi se Zaklada nakon međunarodnog natječaja, zbog Ministarstva prosvete u Beogradu (koje nije fakultetu osiguralo sredstva) odlučila na samostalnu izgradnju. Grad je ustupio zemljište na Rebru, a gradnja je trajala sedam godina (1935.–1942.) kada je bolnicu na prvu obljetnicu NDH-a otvorio Ante Pavelić. Nakon višegodišnje afere, ignoriranja na natječaju nagrađenih arhitekata i poništene odluke o dodjeli izvedbe autorima otkupljenog rada, borbe strukovno moćnih pojedinaca za gradnju i sudskog procesa, ishod epopeje bio je monoblok sa svim bolničkim odjelima (njih 12) i 843 kreveta. Liječnici su ovom rješenju predbacivali niz nedostataka poput centraliziranog operacijskog bloka, velikih zastarjelih bolesničkih soba (tzv. Bettenhaus) orijentiranih istok–zapad itd.30 Usprkos svemu, Zakladna bolnica jedno je od najvećih postignuća međuratnog Zagreba, tj. prvi i glavni kliničko-bolnički centar u Hrvatskoj.

Zaključak

Većina predstavljenih realizacija na području četvrti Maksimir, poglavito one Ivana Zemljaka i Radne grupe Zagreb, nadilazi standardnu arhitektonsku produkciju 1930-ih godina i imala je važnu ulogu u općem prihvaćanju novoga građenja, ali i afirmaciji socijalnih htijenja arhitekata koja su u cilju izgradnje humanog životnog okruženja punog svježeg zraka, sunca i zelenila za sve slojeve društva, dovela do redefiniranja temeljnih postavki struke – osmišljavanja novih modela izgradnje grada, ekonomičnog stanovanja i svima dostupnih javnih sadržaja temeljenih na novim prostornim i oblikovnim konceptima, konstrukcijama, materijalima i tehnologijama građenja. U korpusu hrvatske međuratne arhitekture, koji mimo zgrada zdravstvenih i obrazovnih ustanova oskudijeva javnim zgradama drugih namjena, škola na Jordanovcu i prvi izvedeni paviljon Poljoprivredno-šumarskog fakulteta, predstavili su zagrebačku arhitekturu i međunarodnoj javnosti. Zemljakova je škola osim na naslovnici ljubljanskog časopisa Arhitektura, jedinog isključivo arhitektonskog časopisa u Jugoslaviji 1930-ih, objavljena i u renomiranom francuskom časopisu L'architecture d'aujourd'hui, a bila je i eksponat na izložbi jugoslavenske arhitekture u Parizu 1933. godine.31 Zajedno s paviljonom Radne grupe Zagreb, izloženom na izložbi mladih arhitekata u galeriji Cahier d'Arts Gli Elementi dell'Architettura Moderna 1935. u Parizu, škola je ušla i u međunarodni pregled moderne arhitekture švicarskog arhitekta Alberta Sartorisa.32

_

1 Zakon o suzbijanju zaraznih bolesti iz 1930-ih obvezao je banovinske i općinske vlasti na podučavanje naroda, nadziranje stanova oboljelih i podizanje ustanova za besplatno liječenje od tuberkuloze. Vidi: Branimir Haberle, Bolničko pitanje (Osvrt na novi Zakon o bolnicama), Radnička zaštita, 5, 1930., 197–201.

2 Zakon o narodnim školama u Kraljevini Jugoslaviji, čl. 23. i 27.

3 Vujo Macanić, Dva nova pravilnika o bolnicama, Radnička zaštita, 8, 1930., 351–354

4 Ivan Zemljak, Jednostavnost, praktičnost, brzina i štednja. Savremena građevina u savremenoj ulici velegrada. Nove građevne tvorbe – posljedice praktičnog materijalnog naziranja. Izjava g. ing. arh. Ivana Zemljaka, Jutarnji list, 19/6541, 19. travnja 1930., 18.

5 Mladi se referiraju na Zemljakove gradnje i u knjizi Problemi savremene arhitekture, zajedničkom pothvatu zagrebačkih i beogradskih arhitekata nove generacije. Vidi: Problemi savremene arhitekture, Stjepan Planić, ur., Zagreb, 1932.

6 Zemljak se školovao u Pragu. Vidi: Aleksander Laslo, Ivan Zemljak i Zagreb, Čovjek i prostor, 464–469, 1993., 13–16.

7Skloništa su otvorena u Trakošćanskoj, na Jordanovcu i Lašćini, škole u Koturaškoj, Jakićevoj, Rapskoj i Sokolskoj, kombinirane ustanove na Selskoj i Ljubljanskoj, a Šegrtska škola (danas MUP RH) u Savskoj. Vidi: Mirko Tretinjak, Rad socijalnog otsjeka gradskog na čelstva u 1931. godini, Gradski vjesnik, 21-22, 1932., 277–283.

8 Na izložbi je izložena zgrada pučke škole Bohuslava Fuscha u Brnu. Vidi: Silvija Limani, Vanja Žanko, Zagrebačke škole: škole i fakulteti međuratnog razdoblja, katalog izložbe, Hrvatski školski muzej, Zagreb, 2005.; Udruženje Jugoslavenskih inženjera i arhitekata Sekcija Zagreb, katalog izložbe čehoslovačke arhitekture, Zagreb, 1928.

9 Iste godine Zemljak projektira i sklonište uz spomenutu školu na Novoj cesti, prvi moderni odgojno-obrazovni prostor za predškolsku djecu. Godinu kasnije nastaje mješovita škola na Selskoj. Vidi: Mia Roth Čerina, Određivanje arhitektonskih parametara u projektiranju zgrada za predškolski odgoj, Doktorska disertacija, Arhitektonski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 2015.

10Sve dvorane imaju garderobe i tuševe. Specifičnost škola na Jordanovcu, u Selskoj i Jakićevoj ulici jest pristup sanitarnim prostorijama sa stubišnih podesta.

11 Ivan Zemljak, Uz nove zagrebačke škole, Arhitektura 12, 1933., 184–190.

12 Mia Roth Čerina, Utjecaj pokreta za odgoj u prirodi na razvoj paviljonske škole – Odabrani europski i hrvatski primjeri iz 30-ih godina 20. stoljeća, Prostor, 41, 2011., 60–73.

13 Svaka jedinica od 70 m samodostatna je i sadrži boravak, ulazni dio, tuš i sanitarije te se rastvara prema vanjskom prostoru.

14Aleksander Laslo, Ivan Zemljak i Zagreb, Čovjek i prostor, 464–469, 1993., 13–17.

15 Na natječaju održanom 1932. Radna grupa Zagreb osvojila je drugu nagradu. Grupa je djelovala tijekom 1932. i 1933.; vidi: Tamara Bjažić Klarin, Ernest Weissmann: društveno angažirana arhitektura, 1926.–1939., HAZU, Zagreb, 2015.

16 Josip Pičman, Josip Seissel, Poljoprivredno-šumarski fakultet u Zagrebu, Tehnički list, 20-21, 1933., 281–287.

17 Zrinka Barišić-Marenić, Paviljonski sklop Poljoprivredno-šumarskog fakulteta – prva realizacija modernoga fakultetskog sklopa Zagrebačkog sveučilišta, Prostor, 29, 2005., 55-66.

18Darja Radović Mahečić, Prilog poznavanju opusa Kune Waidmanna, Radovi Instituta za povijest umjetnosti, 23, 1999., 163–176.

19Gradnja privatnih i općinskih bolnica bila je također regulirana Zakonom o bolnicama.

20 Merkurov sanatorij imao je u konačnici 190 kreveta, a Željezničarska bolnica 180.

21 Kosar pripada prvoj generaciji arhitekata upisanih 1919. na netom otvorenu Tehničku visoku školu u Zagrebu.

22 I Željezničarska bolnica imala je interni i kirurški odjel s pododjelima za ginekologiju i otorinolaringologiju te rendgen. Vidi: Stella Fatović-Ferenčić, Darija Hofgraff, Stvorena je jedna veoma lijepa ustanova, koja služi svojim osiguranicima u slučaju bolesti. Osnutak i razvoj Merkurova sanatorija u Zagrebu do 1945. godine, Liječnički vjesnik, 135, 2013., 172–182.

23 Nova zgrada Merkurovog sanatorija već je pod krovom, Eugen Demetrović, Jutarnji list, 23. studenoga 1933., 7.

24Sanatorij je otvoren u siječnju 1934.; vidi: Merkurov sanatorij, Mirko Mihelić, Merkurov vjesnik, 30/1 (prilog), 1934., 1–8.

25 Usavršavajmo naš sanatorij, Marcel Štambuk, Merkurov vjesnik, 32/6, 1936., 95–99; Reportaža u sanatoriju „Merkur“ društva trg. i priv. namještenika – Zagreb, Miroslav Didek, Merkurov vjesnik 34/2–3, 1938., 27–44; Svečano otvorenje našeg sanatorija, Miroslav Didek, Merkurov vjesnik, 34/6–7, 1938., 105–107.

26 Bauer i Haberle osvojili su nagrade na brojnim natječajima za javne zgrade od državnog značaja i autori su Ko-op hotela u Ulcinju otvorenog u ljeto 1939.; vidi: Ljiljana Blagojević, Borislav Vukićević, Hotel Ko-op u Ulcinju arhitekata Hinka Bauera i Marijana Haberlea, Prostor, 45, 2013., 14–25.

27 Klisku je i Društvo Merkur pozvalo da izradi ponudu za projekt prve dogradnje sanatorija; vidi: Stella Fatović-Ferenčić, Darija Hofgraff, Stvorena je jedna veoma lijepa ustanova, koja služi svojim osiguranicima u slučaju bolesti. Osnutak i razvoj Merkurova sanatorija u Zagrebu do 1945. godine, Liječnički vjesnik, 135, 2013., 172–182.

28Jedan od navedenih razloga za protest bio je i novi Pravilnik za arhitektonske natječaje; vidi: Tamara Bjažić Klarin, Željezničarska bolnica u Zagrebu – jedna međuratna afera, Prostor, 31, 2006., 64–75.

29 Marijan Haberle, Bolnica željezničara na Rebru u Zagrebu, Arhitektura, 7/1, 1953., 10–19.

30 Tamara Bjažić Klarin, Međunarodni natječaj za Zakladnu bolnicu i klinike Medicinskog fakulteta u Zagrebu 1930.–1931. godine, Prostor, 44, 2012., 282–295.

31 Ljubomir Ilić, Izložba moderne arhitekture u Parizu, Građevinski vjesnik, 2/5, 1933., 70–71; L'Architecture d'aujourd hui, svezak 2, Branko Širola, Građevinski vjesnik, 2/5, 1933., 80.

32 Škola je bila izložena i na nizu domaćih izložaba – na izložbi Kluba arhitekata Sekcije Zagreb Udruženja jugoslavenskih inženjera i arhitekata (UJIA) u Zagrebu 1932., trećoj izložbi jugoslavenske suvremene arhitekture u Beogradu 1933. te jubilarnoj izložbi Pola vijeka hrvatske umjetnosti u Zagrebu 1939.; vidi: H. V., Treća izložba „Jugoslavenske savremene arhitekture“ u Beogradu, Građevinski vjesnik, 2/4, 1933., 61.; Pola stoljeća hrvatske umjetnosti, katalog izložbe, Tomislav Krizman, Ivo Šrepel, Dragutin Tadijanović, Hrvatsko društvo umjetnosti, Zagreb, 1938.

***
Tekst je izvorno objavljen u zborniku Maksimir: povijest i kvartovski simboli, Kristian Strukić, Milena Bušić (ur.), Muzej grada Zagreba, Zagreb, 2016., 124–133 (ISBN 978-953-6942-65-7)

Vaša narudžba

Pregledajte košaricu

U ovoj rubrici

NovostiObavijesti